30/11/2020
Maštovito i jednostavno pakovanje prazničnih poklona

Maštovito i jednostavno pakovanje prazničnih poklona


Ove godine sam bila toliko nestrpljiva da okitim jelku da nisam uspela da sačekam decembar. Kada je jelka bila okićena, falilo je malo poklona ispod nje. Kako sam imala puno braon kutija pri ruci, rešila sam da to pretvorim u DIY praznični projekat, pronašla sam neke papire za pakovanje koje sam imala od ranije i jedan uljani beli marker.

Sve je zapravo počelo od predivnih nalepnica koje je dizajnirala Mina Hura. Ovaj roze kadilak iz edicije stikera za Dan zaljubljenih, uz jednu jelkicu i crvenu traku, postao je presladak praznični paketić.




Autiće možete i nacrtati crnim markerom, sasvim jednostavno, čak nespretno, nalik dečijem crtežu. Ja sam ovu kutijicu iscrtanu već kupila, samo sam obojila autić u roze akrilnom bojom. Koji vam je paketić lepši?






Onda sam pustila mašti na volju, a na pameti su mi, očigledno, bile kućice. :) 


Za ove poklon-kućice koristila sam:


braon kutije

obični beli papir

crveni papir za pakovanje

braon papir za pakovanje

beli uljani marker

lepak za papir u stiku

makaze

jelkicu / venčić







Sve se svodi na seckanje oblika za krov, prozore, vrata, okvire, stepenište. Pustite mašti na volju i zamislite svoju idealnu zavejanu kućicu. Pre seckanja oblike nisam crtala i merila, radila sam to odokativno kako je deo šarma ove kućice njena nesavršenost. Jednoj sam dodala venčić koji sam napravila od ukrasnog zelenog konca i jednog crvenog zvončića. Drugoj sam dodala crvenu mašnicu i jelkicu koju sam uvezala ukrasnim koncem. Belim uljanim markerom sam na kraju dodala sneg, jednoj iznad krova, drugoj preko cele kućice. To im je dalo završnu notu.





Paleta boja koju sam izabrala za sve poklone je roze, crvena, bela i braon. Roze ukrasni papir i debela crvena traka, kao i obrnuta varijanta su meni lično san snova. 



Obožavam kako se roze slaže sa crvenom i kako se sve to divno uklopilo uz našu novu zavejanu jelkicu. 

Tada mi je ostala još jedna braon kutija i na njoj sam prosto morala da isprobam ovu ideju sa ‘plišanim’ medom. Ako mene pitate, najjednostavnije a najefektnije pakovanje.




Za Medonju sam koristila:

braon kutiju

braon papir

beli papir

crni marker

lepak za papir u stiku

makaze 



Takođe proizvoljno, bez prethodnog iscrtavanja, isekla sam šapice i uši od braon papira. Ali ako je vama tako lakše, uvek ih možete prvo nacrtati. 

Zatim sam od beloh papira isekla malo manji oblik ušiju i oblik za njuškicu. Njuškicu sam iscrtala običnim crnim markerom. Pošto sam želela da mu oči imaju belu iskru, njih nisam crtala direktno na kutiju već prvo na beli papir, ostavljajući neobojen beli kružić za iskru u očima. Zatim sam ih isekla i zalepila na kutiju, kao i sve ostalo. Primetićete da šapice i uši nisu zalepljene na prednji deo kutije već na stranice. Želela sam da meda bude pedantan, što ovo pakovanje nije činilo manje jednostavnim, bilo je zaista lagano i zabavno. :)



Ukrasnu kesu sa šećernom lulom sam već kupila takvu, pa sam rešila da joj dodam drugaricu bombonicu. 



Jako sam zadovoljna kako je sve ispalo, najviše zbog toga što je sve počelo bez ikakvog plana, sa stvarčicama koje sam imala po kući. Nadam se da sam vas malo inspirisala pred praznike, jer ja sam već u euforiji. :D


24/07/2020
Dragulji Vojvodine

Dragulji Vojvodine


Kada smo se zaputili na ovaj kratak put po Vojvodini, nismo mogli ni da pretpostavimo kakve sve divote nas tamo čekaju. Volimo Novi Sad, Sremske Karlovce i Frušku goru, ali to je uglavnom bilo to od Vojvodine što smo do sada obišli. Naša dugogodišnja želja i prva stanica na ovom putu bila je Subotica.

Ovaj grad na severu Srbije, tik uz Mađarsku granicu, sagrađen je na pesku nekadašnjeg Panonskog mora. Pun je predivnih zgrada iz doba secesije (austrougarski pravac u art nouveau), čije fasade su mi oduzimale dah na svakom koraku. Imali smo sreće da upoznamo meštanina i turističkog vodiča, Nemanju Mutić, koji nam je tako savršeno dočarao istoriju ovog grada da smo se u jednom trenutku zaista osećali kao u bajci. Ispričao nam je zašto su zgrade zapravo toliko impozantne. Naime, imućne porodice i plemići tadašnje Austrougarske su pokušavali da se istaknu i budu bolji od komšija pa se zato ne zna koja zgrada je lepša od koje. Neke su sada podeljenje u stanove pa su postale stambene zgrade, a u nekima se nalaze konzulati, banke i slične institucije.


Čovek koji je zaslužan za najlepša zdanja ovog grada je talentovani Ferenc Rajhl. Ovom uspešnom arhitekti je secesija baš išla od ruke, o čemu najbolje svedoči njegov nekadašnji dom koji je sada Savremena galerija. Današnja Gradska biblioteka, a nekadašnja Nacionalna kasina, je totalno drugi pravac u arhitekturi, ali podjednako pokazuje talenat ovog čoveka. Nemanja nam je ispričao legendu vezanu za njegov poslovni krah koja ujedno daje objašnjenje zašto je bankrotirao i zašto se iz Subotice 1908. godine preselio u Segedin. Legenda kaže da je svojoj služavki kupio bicikl, najverovatnije kako bi lakše obavljala nabavku. Ovo je protumačeno kao ljubavna afera od strane nekih sugrađanki. Kako se njegova tašta našla na mestu gde se o ovome vodila rasprava, ušla je u konflikt sa jednom od gospođa koji je dovoljno eskalirao da dospe u lokalne novine. Kažu da je to bio početak njegove propasti. Danas se u dvorištu njegove palate, koje je sada restoran, nalazi bronzana skulptura devojke sa biciklom.




Iz ove posete Subotici naučili smo koliko fasadni ornamenti mogu da imaju jaku simboliku. Ali takođe, koliko mogu da je nemaju uopšte. Zvuči zbunjujuće ali sledi objašnjenje. :)


Ova zgrada naročitih i raznobojnih ornamenata, dizajnirana je sa namerom da bude banka. Zato svaki njen detalj ima svoju simboliku - košnica na vrhu fasade predstavlja izobilje, sove oko prozora predstavljaju mudre odluke, dok veverice znače štednju. Šareni detalji su većinom keramički, što u ovom gradu nije redak slučaj, kako je čuvena mađarska Žolnai keramika jako zastupljena u arhitekturi. Nemanja nam je, takođe, ispričao kako svaki ornament ili pločica imaju svoj original i redni broj kako bi mogli biti zamenjeni ako se nešto dogodi nekoj od fasada.


U isto vreme, mnoge dobrostojeće porodice su se, kao što sam pomenula na početku, takmičile koja će imati istaknutiji dizajn i fasadu svoje vile. Kako su postojali katalozi skulptura i ukrasa, ljudi su se često odlučivali za onu koju nema komšija, pa su tako nasumično birali onoga čega nema u gradu. Tako je ovaj vitez dospeo na vrh jedne od zgrada u pešačkoj zoni. On zaista nema nikakvu simboliku, kao i mnoge skulpture raznih grčkih bogova i boginja.


 




Uživala sam u raskošnom zelenilu ovog grada, njegovom sporom a živom tempu, u svakom secesijskom detalju i u količini srca koja krase fasade. Sledeći put kada posetite ovaj magičan grad, krenite u lov na srca, iznenadićete se koliko ih je i gde se sve nalaze. :)


Stižemo do nečeg jako specijalnog. U pitanju je obnovljena subotička sinagoga. Do pre nekoliko godina, iako ruinirana, privlačila je pažnju fotografa i raznih mladenaca, a sada je sa svojim novim sjajem, postala i prava turistička atrakcija.



Ovih dana je najviše koriste za koncerte i izložbe, a manje u verske svrhe. Mene je veoma asocirala na dizajn dvorca u Arendejlu, da, mislim na Anin i Elsin dvorac. :D Uostalom, prosudite sami. Osećala sam se kao u Diznilendu, nisam znala gde bih pre da gledam i da li je sve što vidim zaista ispred mene.





Nismo imali mnogo vremena, jer smo žurili nazad na Taričin rođendan, pa smo morali da biramo između roze jezera pokraj Subotice i Sombora, gde su nas čekali drugari koje dugo nismo videli. Kako nismo očekivali da se par dana nakon toga zarazimo ovim groznim virusom, u nadi da ćemo se vratiti dok je jezero još uvek roze (što je samo tokom letnjih meseci zbog algi koje tada u njemu žive), nastavili smo ka predivnom Somboru.




Sombor je prilično manji od Subotice ali se vodi velika borba oko toga koji je od ova dva grada najzeleniji grad Srbije. Ja sam vam ponajviše fotkala arhitekturu, ali verujte, te ulice pune visokih i raskošnih drvoreda su zaista veliki deo lepote ovih gradova.





Bili smo smešteni u blizini pešačke ulice koja je bila izuzetno živa, posebno uveče, pa smo se po samom dolasku već osećali nekako morski. Ne znamo da li je zbog silnih bašti kafića, graje ljudi, žive muzike ili zbog veoma toplih dana i večeri, ali smo se po dolasku duhom transportovali na primorje. Veliku ulogu u ovome je odigrao i Veliki Bački kanal, u kom se meštani osvežavaju i uživaju na njegovoj obali pod suncobranima.





Naši drugari su u međuvremenu iznajmili vikendicu na Bajskom kanalu koji se, takođe, nalazi u blizini grada. Kada smo se zaputili tamo, zaista nismo mogli ni da zamislimo koliko je to mesto zapravo bajkovito. I dalje tvrdim da je tako i dobio ime Bajski kanal, jer je izašao pravo iz bajke. :)


Voda u ovom kanalu je izuzetno čista iako je stajaća, o čemu svedoče brojni lokvanji. Činjenica da se voda ne kreće doprinosi bezbednijem kupanju ispred vikendica, koje se nalaze celom dužinom kanala. Svaka ima svoj dok ili plažicu, pa čak i čamčiće i pedaline. Neretko prođe i neko od komšija na dasci ili dušeku, sve je mirno pa se u vodi samo ogleda nebo i okolno zelenilo. Iznad vode lete ogromni vilin konjici, pa čak i labudovi. Da, lete tik iznad vode u raznim pravcima, a onda doplivaju do svakog od nas po malo hrane.


Plovili smo u malom drvenom čamcu, plivali, uživali u našoj omiljenoj ‘piknik gozbi’ koja se skoro uvek sastoji od sireva, voća i bageta - savršena kombinacija! Obožavamo da ponesemo sa sobom Doncafé 3 sec 2 1 black domaću kafu, koju spremamo lako na samom pikniku, što nam je poseban gušt.  Bilo je to jedno totalno spontano, a savršeno popodne.


Dok sam se brčkala među lokvanjima sa pogledom na sva ta prelepa dvorišta i njihove dokove, nisam mogla ni da sanjam da će mi se uskoro pridružiti cela porodica labudova! Ovo je bio prvi put da vidim bebe labudiće, na prvi pogled sam se zaljubila u njih. Onda sam shvatila da plivamo zajedno u ovom kanalu iz bajke. Kakav kraj jednog magičnog vojvođanskog popodneva.


Plan je bio da nastavimo svoje vojvođanske putešestvije posle Taričinog rođendana, ali kao što verovatno već znate, to je bio trenutak kada smo se porodično zarazili kovidom. Posle velike borbe se, najzad, svi lepo oporavljamo, pa se nadamo da ćemo što pre moći i da ostvarimo bar neke od silnih planova koje smo imali za ovo leto.
02/06/2020
Naš meksički karantin i povratak u bazu oazu

Naš meksički karantin i povratak u bazu oazu


Kada smo sponatno rešili da posetimo Tulum krajem februara, pred kraj naših američkih putešestvija, nismo ni mogli da maštamo koliko ćemo se zaljubiti u njega. A kamoli da ćemo usred sezone, na ovako popularnom mestu, u jednom trenutku ostati sami sa meštanima ovog gradića. Zapravo, na ta dva meseca smo i postali njegovi meštani... Ali krenimo ispočetka.


Tulum je bio sve što smo očekivali i mnogo više od toga. Nikada nismo videli ovoliko maštovito iskorišćenih prirodnih materijala. Svaka kolibica i hotel pleni nekim boho vibracijama, okićeni su raskošnim zelenilom i cvećem, sa krovovima od osušenih listova palmi, sve asocira na povratak prirodi. Svi su na biciklama, i meštani i turisti, a život se odvija lagano. A kako i ne bi, nalazili smo se u malom gradiću na obali Meksičkog zaliva, okruženi džunglom, sretali smo životinje koje nikada do sada nismo, jeli buritose iz listova banana, pili svež kokos i kupali se "na svakom ćošku". 


Tulumska plaža je jako dugačka i prepuna zanimljivih hotela koji asociraju na roman Robinson Kruso ili na priču o Tarzanu. Do nje smo išli isključivo biciklama ili kolima, jer je ipak malo izvan grada. Na putu do plaže se ne zna gde smo pre želeli da zastanemo i šta pre da uslikamo. Kao da se svi restorani, hoteli i prodavnice takmiče na nekom sajmu mašte, što donekle i jeste tačno, jer sve ove maštovite atrakcije privlače veliki broj turista.


Sve je živopisno, puno ljuljaški, najrazličitijih i prezanimljivih skulptura i murala. Bili smo preplavljeni utiscima i emocijama, neretko nismo znali u šta bismo pre da gledamo. :)



Ova oblast je, takođe, poznata po čuvenim cenoteima, podvodnim jezerima čije su se tavanice urušile i koje su sada glavna atrakcija za kupanje. Svaki je različit i neizmerno zanimljiv, sa svojim pećinama, podvodnim prolazima, slepim miševima, ribama i kornjačama. Zaista nešto jedinstveno na svetu, posebno ako se uzme u obzir da postoje samo u Meksiku. Njihova zanimljivost se, bar po mom mišljenju, ne može porediti sa tulumskom plažom, iako je i plaža divna, bar do marta dok ne stigne ogromna količina morske trave na nju.


Mislim da i kada bismo odvojili čak 20 dana za obilazak cenotea u blizini, i dalje ne bismo postigli sve da ih obiđemo, što je šteta jer je svaki bajka za sebe. Baš iz ovog razloga bismo najviše voleli da se vratimo, da još malo vremena posvetimo tim čudesima.


Sam gradić je, kao što pomenuh,  malo udaljen od plaže, što je ujedno jedan od razloga zašto su svi turisti na biciklama. Meštani su većinom potomci starih Maja ali ima dosta i raznih evropskih doseljenika koji su se proteklih godina odlučili na ovaj predivan tropski život. Za razliku od preskupih hotela kraj plaže, u gradu je smeštaj, hrana i sve ostalo neuporedivo jeftinije. Uprkos tome, u njemu je dosta manje turista nego kraj plaže, pa je život u njemu jako zanimljiv za posmatranje. Pun je murala, šarenih kućica, dece koja bosa trče po ulicama i malih autentičnih restorana, koji se često nalaze na točkovima i ‘niču’ tokom kasnih popodneva. Ljudi žive prilično skromno ali deluju srećno, što je najvažnije. :)




NAŠ MEKSIČKI KARANTIN

Sve se još uvek odvijalo normalno, uživali smo u ovom raju u kom smo se tako neplanirano našli. Nismo mogli ni da sanjamo da uskoro nećemo biti u mogućnosti da se vratimo kući, da će zavladati pandemija i da će vila, u kojoj smo do tada iznajmljivali sobu, postati naša druga kuća i naš karantin na dva meseca.


Dok smo mi još uvek vagali koliko je pametno ići po pretrpanim aerodromima na kojima se već dosta ljudi zarazilo, srpske granice su naprasno zatvorene, pa nismo imali mnogo izbora nego da se zatvorimo u vilu, koja je, srećom, ostala prazna kako su ostali turisti uspeli da se vrate kući. Ovo je činilo da se osećamo sigurno u njoj, mogli smo da koristimo dvorište i bazen i ne mešamo se ni sa kim.


Često smo bili u kontaktu sa ambasadom, u međuvremenu smo radili, plivali i nagledali se filmova. Odmor od jurnjave nam je čak i prijao, ali smo bili jako tužni što smo toliko daleko od svojih porodica u tim neizvesnim trenucima.


Uskrs smo proslavili sami u dvorištu, i čekali početak maja da se otvori aerodrom u Beogradu. Kako je njegovo otvaranje odloženo na skoro mesec dana, rešili smo da reagujemo i da se potrudimo svim silama da stignemo nazad u Srbiju. U ovome nam je neizmerno pomogla naša ambasadorka u Meksiku. Dobavila nam je potrebne dozvole, pa smo uspeli da preko Pariza dospemo u Sofiju odakle smo kombijem odvezeni do granice. Odatle smo pešaka prešli do Srbije, na čijoj granici nas je čekao moj tata. Ceo taj put od dva i po dana, spavanje pod maskama i šetnja po praznim aerodromima nam i dalje deluju kao neki neobičan san.



NAZAD U NAŠU BAZU OAZU

Ovo je ujedno bio i najduži period koji smo proveli razdvojeni od svojih porodica. Zato sada rečima ne mogu da vam opišem koliko uživam što smo ponovo u bazi, okruženi našim najdražima, prolećnim mirisima i zelenilom naše bašte.


Mama me je obasula božurima i roze cvećem sa pijace, imali smo neke baš najslađe gostiće, a pravo da vam kažem i male šarene piliće koja čuva moja baka. :)




Posebno uživam ovih dana što nigde ne izlazim, a sve što poželim mi stigne na adresu, pa čak i kafa! Da, dobro ste čuli, sada svi ljubitelji kafe mogu da poruče Doncafé paket #kafakodkuće koji im stiže na kućnu adresu. U njemu, pored kafe koju izberete dobijate i po dve Doncafé šoljice iz limitirane Sport Tokio 2020 serije. Ja sam se opredelila za Strong kafu, uz nju najbolje obavljam sve stvari sa dugačke liste koju sam sastavila za ovo naše proleće kod kuće. ♡